Zusammenfassung

Vješta sportska izvedba, kojoj se divimo i koju uživamo gledati, ne bi bila moguća bez predane vježbe i ekstenzivnog rada. Kao rezultat uključenosti u takav trening eksperti stječu specifične kognitivne vještine, koje, prema teoriji dugoročnog radnog pamćenja (Ericsson i Charness, 1994; Ericsson i Kintsch, 1995), sportašima omogućuju svladavanje ograničenog kapaciteta radnog pamćenja. Sukladno klasičnim modelima stjecanja vještina (npr. Anderson, 1982; Schneider i Shiffrin, 1977) Ericsson (2014) ističe da stečeni mehanizmi postepeno dovode do automatskih procesa umanjujući ili eliminirajući ulogu temeljnih kognitivnih sposobnosti. Potkrijepljen istraživanjima o superiornim specifičnim perceptivno-kognitivnim sposobnostima vrhunskih sportaša (npr. Mann, Williams, Ward i Janelle, 2007; Williams i Ford, 2008) ovaj teorijski okvir postaje dominantnim za objašnjenje vrhunske sportske izvedbe. Ipak, recentne spoznaje upućuju na ulogu radnog pamćenja u sportskoj izvedbi na različitim razinama specifičnog znanja (npr. Hambrick i Meinz, 2011). U ovom su radu prikazane trenutne spoznaje o ulozi specifičnih i temeljnih kognitivnih sposobnosti kao što je radno pamćenje u različitim složenim sportskim situacijama. Osim toga, razmotren je doprinos teorija radnog pamćenja koje naglašavaju ulogu kapaciteta radnog pamćenja, odnosno svjesne kontrole pažnje, razumijevanju sportske izvedbe te njihov potencijal u teorijskoj elaboraciji i boljem razumijevanju vrhunske sportske izvedbe.